Postoje samo dve vrste posla u životu svakog čoveka.
Prvi je posao koji moramo da radimo da bismo imali novac i preživljavali.
Drugi je posao koji nismo zaista izabrali, iako imamo iluziju da jesmo. To je naša životna misija.
Razlika između ta dva posla nije nužno u visini plate, radnom mestu ili kompaniji za koju radimo.
Razlika je mnogo dublja.
Ona je u tome kako doživljavamo svoj posao, šta u njemu prepoznajemo i kakav smisao mu dajemo.
Prva vrsta posla: Radim da bih preživeo
Veliki broj ljudi svakog jutra ustaje i odlazi na posao sa samo jednim ciljem.
Da zaradi dovoljno novca za život.
Da plati račune.
Da obezbedi porodicu.
Da preživi još jedan mesec.
I tako iz godine u godinu.
U svojim razmišljanjima često kažem da čak 97% ljudi radi na taj način.
Ne navodim taj broj kao rezultat naučnog istraživanja, već kao provokaciju koja treba da nas podstakne na razmišljanje.
Koliko ljudi zaista voli ono što radi?
Koliko ljudi u svom poslu vidi nešto više od plate?
A koliko njih jedva čeka kraj radnog dana, petak ili godišnji odmor?
Razmislite o tome.
Da li radite samo da biste preživeli ili kroz posao ostvarujete nešto što vašem životu daje dublji smisao?
Horizontalne promene nisu isto što i napredak
Ljudi koji nisu zadovoljni poslom često odlučuju da ga promene.
Odlaze iz jedne kompanije u drugu.
Menjaju šefove.
Menjaju kolege.
Menjaju radno okruženje.
Ponekad dobiju i veću platu.
Ali da li su time zaista promenili svoj život?
Možda jesu.
A možda su samo napravili horizontalnu promenu.
Promenili su posao, ali nisu promenili način na koji razmišljaju o poslu.
I dalje su nezadovoljni.
I dalje imaju osećaj da rade nešto što moraju.
I dalje veruju da su za njihovo nezadovoljstvo odgovorni drugi ljudi.
Šefovi.
Kolege.
Kompanija.
Porodica.
Okolnosti.
Svako je kriv za nešto.
Samo oni ne prepoznaju sopstvenu odgovornost.
Naravno, promena kompanije ili radnog mesta nekada je neophodna i može predstavljati veliki korak napred.
Ali ako stalno menjamo spoljašnje okolnosti, a nikada ne preispitujemo svoje stavove i ponašanje, postoji mogućnost da ćemo iste probleme poneti sa sobom.
Prava promena ne mora početi novim poslom. Ponekad počinje novim pogledom na sopstveni život.
Da li znanje može postati prepreka?
Svi smo čuli poznatu rečenicu:
„Znanje je moć!“
Ali dozvolite da postavim jedno neprijatno pitanje.
Koje znanje? I kakva moć?
Postoji nešto što me posebno zabrinjava kod ljudi koji su uvereni da već dovoljno znaju.
Čim steknemo određeno znanje, postoji opasnost da počnemo da verujemo kako je ono što znamo jedina istina.
Sve što se ne uklapa u naš postojeći pogled na svet počinjemo da odbacujemo.
Ne zato što smo to pažljivo proučili i razumeli.
Već zato što se razlikuje od onoga u šta već verujemo.
I tu nastaje paradoks.
Znanje koje bi trebalo da nam otvara nove mogućnosti može postati prepreka daljem učenju.
Ne zato što je znanje samo po sebi loše.
Već zato što smo od njega napravili zatvoren sistem uverenja.
Najveća prepreka učenju ponekad nije ono što ne znamo, već uverenje da već sve znamo.
Koliko puta ste čuli nekoga da kaže:
„Ma, znam ja to!“
„Probao sam, ne funkcioniše.“
„Kod nas to ne može.“
„Mi smo specifična industrija.“
„Naši kupci su drugačiji.“
A da li je ta osoba zaista pokušala nešto novo?
Ili je samo odbacila mogućnost zato što se nije uklapala u njena postojeća uverenja?
Šta možemo naučiti od dece?
U hrišćanskoj tradiciji postoji poznata poruka koja se povezuje sa Isusovim učenjem:
„Budite kao deca!“
Zašto baš kao deca?
Zato što nas deca mogu podsetiti na otvorenost, radoznalost i spremnost da svet posmatramo bez unapred donetih zaključaka.
Deca neprestano postavljaju pitanja.
Žele da razumeju.
Istražuju.
Uče.
Često su spremnija od odraslih da priznaju da nešto ne znaju.
Naravno, ni deca nisu potpuno oslobođena predrasuda, niti su njihova iskustva uvek jednostavna i bezbolna.
Ali u njihovoj radoznalosti možemo pronaći važnu lekciju.
Da bismo napredovali, ponekad moramo ponovo naučiti da postavljamo pitanja kao deca.
Da ne odbacujemo odmah ono što ne razumemo.
Da ne pretpostavljamo da već imamo sve odgovore.
I da ostavimo prostor za mogućnost da postoji nešto što još nismo naučili.
Jer čovek koji veruje da već sve zna vrlo teško može postati bolji.
Druga vrsta posla: Životna misija
Postoji i druga vrsta posla.
To je posao koji možda nismo svesno izabrali, iako verujemo da jesmo.
Posao koji nas na neki način stalno pronalazi.
Koji nam se vraća.
Koji nas poziva da uradimo nešto što ima dublji smisao.
U svom životu ja to doživljavam kao Božju volju.
U molitvi „Oče naš“ izgovaramo:
„Neka bude volja Tvoja.“
Ali koliko puta zaista razmišljamo o značenju tih reči?
Šta ako naš životni poziv nije uvek ono što bismo sami izabrali?
Šta ako nam život postavlja zadatke koje ne razumemo odmah?
Šta ako upravo kroz te zadatke treba da pronađemo svoj smisao?
Ja verujem da postoje poslovi koji nam nisu dati samo da bismo zaradili novac.
Postoje poslovi koji nam dolaze kao misija koju treba da ispunimo.
To ne znači da će nam uvek biti prijatno.
Naprotiv.
Možda ćemo se često suočavati sa razočaranjima.
Sa otporom.
Sa ljudima koji nas ne razumeju.
Sa situacijama koje nas iscrpljuju.
Ali kada prepoznamo smisao onoga što radimo, lakše pronalazimo snagu da nastavimo.
I ja sam mnogo puta želeo da odustanem
Želim da vam priznam nešto veoma lično.
Mnogo puta sam želeo da prestanem da radim svoj posao.
Da ostavim prodajne treninge.
Da prestanem da se bavim ljudima.
Da počnem da radim nešto potpuno drugačije.
Zašto?
Zato što su mi se upravo ti ljudi, sa kojima sam svakodnevno radio, u pojedinim trenucima bili smučili.
Njihova uverenja.
Njihove predrasude.
Njihovo odbijanje da preispitaju sopstveno ponašanje.
Njihova nespremnost da prihvate odgovornost.
Sve me je to ponekad toliko iscrpljivalo da sam pomišljao:
„Dosta mi je! Želim da radim nešto drugo!“
Ali svaki put kada bih pokušao da se udaljim od ovog posla, nešto me je vraćalo.
Nova prilika.
Novi ljudi.
Novi razgovori.
Nove situacije u kojima sam shvatao da ono što radim nekome zaista može da pomogne.
I tada bih ponovo prepoznao smisao.
Možda nisam ja izabrao ovaj posao. Možda je ovaj posao izabrao mene.
Nije mi dao On. To je Njegova volja!
Kada danas pogledam unazad, sve više verujem da moj rad sa ljudima nije samo profesionalna odluka.
Za mene je to poziv.
Misija.
Nešto što treba da radim, čak i onda kada nije lako.
Mnogo puta sam želeo da odustanem.
Ali nisam.
Nije mi dao On.
Tako ja razumem svoj životni put.
To je Njegova volja!
Ne tvrdim da svako mora da posmatra svoj posao na isti način.
Ali verujem da bi svako trebalo da se zapita postoji li u onome što radi nešto dublje od svakodnevne obaveze.
Nešto što ga pokreće.
Nešto što mu daje smisao.
Nešto zbog čega je spreman da nastavi i kada se suoči sa otporom.
Jer posao koji ima smisao ne mora uvek biti prijatan.
Ali može biti vredan truda.
A koju vrstu posla vi radite?
Zato vas na kraju pitam:
Da li svakog jutra odlazite na posao samo zato što morate?
Da biste zaradili novac?
Da biste platili račune?
Da biste preživeli?
Ili u onome što radite prepoznajete nešto što prevazilazi platu, funkciju i kompaniju?
Nešto što vam daje osećaj svrhe?
Nešto što vas podstiče da postanete bolji?
Možda još niste pronašli odgovor.
I to je u redu.
Ali važno je da počnete da postavljate pitanje.
„Da li samo radim posao ili ispunjavam svoju životnu misiju?“
Jer velika razlika između te dve vrste posla možda nije u tome šta radimo.
Već u tome zašto to radimo.
Dragan Vojvodić
Sandler Srbija
Ozbiljan trening za ozbiljne ljude!