Pred vama je razgovor koji sam vodio sa direktorom jedne velike međunarodne osiguravajuće kompanije, koja u svom portfoliju ima širok spektar proizvoda.
Želja direktora bila je da motiviše, ili možda preciznije rečeno – natera svoje prodavce da počnu više da prodaju životno osiguranje, umesto da se uglavnom oslanjaju na proizvode imovinskog i drugih vrsta neživotnog osiguranja.
Dok budete čitali ovaj razgovor, pokušajte da proizvode osiguranja zamenite proizvodima ili uslugama svoje kompanije.
Možda ćete prepoznati nešto veoma poznato.
Svaka sličnost sa stvarnim situacijama potpuno je namerna!
Direktore, šta je vaš najveći problem u prodaji?
Razgovor sam započeo pitanjem:
„Šta Vama, kao direktoru, trenutno predstavlja najveći problem u prodaji, odnosno u ostvarivanju kompanijskih planova?“
„Pa, želimo povećanje prodaje!“
„Hm, to svi žele. A kako zamišljate to povećanje?“
„Kroz postojeće kupce, ali i pronalaženjem novih.“
„Ima smisla“, odgovorio sam. „A šta Vam u tome predstavlja problem?“
„Naši prodavci uglavnom servisiraju postojeće klijente, ali slabo pronalaze nove.“
„Vidite, direktore, za mene kao nekoga ko se bavi ljudskim ponašanjem potpuno je razumljivo što Vaši prodavci izbegavaju da pozivaju nove potencijalne kupce.“
Direktor me je iznenađeno pogledao.
„Kako to mislite?“
„Šta mislite, direktore, šta Vaši prodavci imaju kod postojećih klijenata, a nemaju kod novih?“
Malo je razmislio.
„Pa, recimo, već imaju izgrađen odnos.“
„Odlično. I šta još?“
„Nemaju razloga da se plaše.“
„Upravo tako! A zašto onda ne obilaze nove kupce?“
„Zato što se plaše da će ih odbiti.“
I tu smo došli do prvog važnog problema.
Zašto se prodavci plaše novih kupaca?
Odbijanje može biti veoma neprijatno.
Posebno za prodavce koji ga doživljavaju lično.
Kada razgovaraju sa postojećim klijentima, osećaju sigurnost.
Poznaju ih.
Znaju šta mogu da očekuju.
Već postoji odnos poverenja.
Ali kada treba da pozovu nepoznatu osobu, situacija se menja.
Pojavljuje se neizvesnost.
Šta ako me odbije?
Šta ako ne želi da razgovara?
Šta ako pomisli da sam dosadan?
Šta ako mi kaže da nije zainteresovan?
U takvim situacijama strah od odbijanja može biti povezan i sa dubljom potrebom čoveka da bude prihvaćen.
Mi smo društvena i emocionalna bića.
Kada doživimo odbijanje, posebno ako ga tumačimo kao lično neprihvatanje, možemo osetiti frustraciju.
A kada se određeno ponašanje ponavlja i svaki put izaziva neprijatnost, čovek može početi da ga izbegava.
Zato sam direktoru postavio sledeće pitanje:
„Zašto onda očekujete da Vaši ljudi svakodnevno rade nešto što ih očigledno čini nesigurnim, a da im prethodno niste pomogli da nauče kako?“
Direktor je zaćutao.
Priznao je da pitanje ima smisla.
A gde su lični ciljevi vaših prodavaca?
Nastavio sam razgovor.
„Da li Vaši prodavci imaju planove prodaje?“
„Naravno.“
„A čiji su to planovi?“
„Pa, kompanijski.“
„Vidite, direktore, možda je upravo tu jedan od velikih problema. A gde su njihovi planovi?“
Pogledao me je.
„Kako mislite njihovi?“
„Mislim na njihove lične ciljeve. Da li oni rade samo na ostvarivanju ciljeva kompanije ili kroz svoj posao ostvaruju i sopstvene životne ciljeve?“
Zatim sam ga pitao:
„Kakva Vam je strategija za sledeću godinu?“
„Želimo da konačno počnu da prodaju i ostale proizvode. Uglavnom se fokusiraju na imovinsko i neživotno osiguranje.“
„A zašto se toliko fokusiraju na te proizvode?“
„Zato što ih je lakše prodati“, odgovorio je pomalo nevoljno.
„A kome je više stalo da se prodaje životno osiguranje – Vama ili njima?“
Direktor je zastao.
„Pa, nama.“
„Tako sam i mislio. A zašto bi onda oni prodavali životno osiguranje?“
„Zato što mogu više da zarade!“
„To je činjenica. Ali zašto onda sami ne dolaze u Vašu kancelariju i ne govore:
'Direktore, molim Vas, povećajte mi plan prodaje životnog osiguranja, jer želim da zarađujem 10.000 evra mesečno!'“
Direktor je ćutao.
Zašto bi neko dobrovoljno napustio sigurnost?
„Šta mislite, direktore, zašto Vam prodavci sami ne dolaze sa takvim zahtevima?“
Posle nekoliko trenutaka odgovorio je:
„Možda zato što ne veruju da mogu uspešno da prodaju životno osiguranje.“
A onda je počeo da razmišlja naglas.
„Zapravo, šta mi kao kompanija radimo? Teramo ih da iz kakve-takve sigurnosti koju imaju u prodaji neživotnog osiguranja, od čega izdržavaju svoje porodice, pređu u nesigurnost prodaje novog proizvoda.“
„Tako je, direktore!“, odgovorio sam.
„A ko želi da iz sigurnosti dobrovoljno pređe u nesigurnost?“
Razmislite o tome.
Kompanija želi veću prodaju.
Menadžment postavlja ambicioznije ciljeve.
Ali prodavci često ne vide kako te ciljeve mogu da ostvare.
Znaju šta se od njih očekuje.
Ali ne znaju KAKO da to urade.
I upravo tu nastaje problem.
Ako nekom čoveku povećate očekivanja, a ne pomognete mu da razvije potrebne sposobnosti, možete dobiti suprotan efekat od onog koji ste želeli.
Umesto motivacije – frustraciju.
Umesto inicijative – izbegavanje.
Umesto boljih rezultata – još veću nesigurnost.
Sedam sastanaka mesečno i strah od telefona
Zatim sam direktoru ispričao nešto što sam čuo od jednog njegovog kolege iz prodaje.
Taj prodavac mi je otvoreno priznao da mesečno u proseku ima samo sedam sastanaka sa novim potencijalnim kupcima.
Sedam!
Rekao mi je i da mu je muka kada treba da uzme telefon i pozove nekoga koga ne poznaje.
Zašto?
Zato što već unapred očekuje odbijanje.
„Nismo zainteresovani.“
„Već imamo osiguranje.“
„Pošaljite nam ponudu.“
„Javite se drugi put.“
A sada razmislite o tome.
Ako znate da se čovek plaši pozivanja nepoznatih ljudi, a svakodnevno mu govorite da mora da zakazuje više sastanaka, da li ste mu zaista pomogli?
Ili ste samo povećali pritisak?
Prve tri rečenice koje prodavci izgovaraju
Zamolio sam direktora da mi kaže kako njegovi prodavci započinju telefonske razgovore sa nepoznatim ljudima.
Pošto smo do tada već izgradili otvoren odnos, iskreno mi je odgovorio.
„Uglavnom govore ovako:
'Dobar dan.'
'Kraj telefona je Jelena Petrović, zovem iz osiguravajuće kompanije...'
'Kada bismo mogli da zakažemo kraći sastanak kako bih Vam predstavila proizvode naše kompanije?'“
„I to je to?“, upitao sam.
„Tako je.“
„A u čijem su interesu te rečenice?“
Direktor me je nekoliko sekundi posmatrao.
„Hm, pa u interesu prodavca.“
„Hvala Vam na iskrenosti. A da li mislite da potencijalni kupci to ne osećaju?“
„Znam da osećaju.“
„Pa zašto onda Vaši ljudi koriste upravo takav pristup?“
Razmislite.
Prodavac poziva nepoznatu osobu.
Odmah se predstavlja.
Govori o svojoj kompaniji.
A zatim traži vreme sagovornika kako bi mu predstavio proizvode.
Ali gde je u svemu tome interes potencijalnog kupca?
Šta je on dobio?
Zašto bi poželeo da zakaže sastanak?
I zašto bi izdvojio svoje vreme?
Ako radite isto što i konkurencija, zašto očekujete drugačiji rezultat?
Nastavio sam:
„Direktore, koliko su te prve tri rečenice slične onome što govori Vaša konkurencija?“
„Verujem da su veoma slične.“
„Pa zašto onda insistirate da Vaši ljudi rade isto što i konkurencija, a očekujete da ostvaruju drugačije rezultate?“
Direktor nije odmah odgovorio.
„Zašto tražite da se izlažu odbijanjima koristeći pristup koji očigledno ne funkcioniše dovoljno dobro?“
„Ali mi im ne želimo ništa loše! Želimo da zarađuju više novca!“
„Razumem, direktore. Međutim, to je Vaša perspektiva.“
Put do pakla često je popločan najboljim namerama.
Kompanija želi veći prihod.
Direktor želi bolje rezultate.
Menadžeri žele da njihovi ljudi ostvare planove.
A prodavci žele sigurnost, lični uspeh i dovoljno novca za svoje porodice.
Ali šta se dešava kada sve te želje nisu usklađene?
Motivacija se polako pretvara u frustraciju.
Da li kompanijski pritisak prenosite na svoje prodavce?
U jednom trenutku postavio sam direktoru još jedno neprijatno pitanje.
„Da li možda i Vi dobijate pritisak od centrale u Beču da ostvarite planove prodaje?“
Naravno da je i on bio odgovoran za ostvarivanje kompanijskih ciljeva.
Ali pogledajte kako se pritisak prenosi.
Centrala očekuje rezultate od direktora.
Direktor očekuje rezultate od menadžera.
Menadžeri očekuju rezultate od prodavaca.
A prodavci, pritisnuti planovima, pokušavaju da ubede kupce da kupe.
I tako se stvara lanac pritisaka.
Svako traži rezultat od onoga ko je ispod njega.
Ali ko zapravo pomaže ljudima da razviju sposobnosti potrebne za ostvarivanje tih rezultata?
To je pitanje koje bi svaki direktor trebalo sebi da postavi.
Zašto prodavci napuštaju kompanije?
Pitao sam direktora:
„Šta mislite, koliko vremena Vaši prodavci provode tražeći nove poslovne prilike u drugim kompanijama?“
Kada postanu nezadovoljni, neki ljudi počinju da razmišljaju o promeni posla.
Veruju da će u drugoj kompaniji biti bolje.
Da će imati drugačijeg šefa.
Bolje proizvode.
Lakše kupce.
Veću zaradu.
Ali postoji jedan problem.
Svoje stavove, uverenja i obrasce ponašanja nosimo sa sobom gde god da odemo.
Ako prodavac ne zna kako da zakazuje sastanke, sama promena kompanije neće ga automatski naučiti toj veštini.
Ako se plaši odbijanja, novi logo na vizitkarti neće nužno ukloniti taj strah.
A ako ne zna kako da kvalifikuje potencijalne kupce, verovatno će i u novoj kompaniji praviti slične greške.
Zato sam direktoru postavio još jedno pitanje:
„Šta mislite, zašto ljudi iz prodaje daju ili dobijaju otkaz?“
„Pa, valjda zbog rezultata.“
„Rezultati jesu jedan od razloga. Ali možda bi trebalo da pogledamo i nešto dublje.“
Menadžeri bi trebalo da se bave ljudima, a ne samo prodajom!
Evo jedne od najvažnijih poruka iz ovog razgovora.
Zadatak menadžera nije samo da upravlja prodajnim rezultatima. Njegov zadatak je da razvija ljude koji te rezultate ostvaruju.
Dobar menadžer pomaže zaposlenima da postanu ono što još nisu.
Da razviju sposobnosti koje trenutno nemaju.
Da izgrade samopouzdanje.
Da nauče kako da vode drugačije razgovore.
Da prevaziđu neproduktivne obrasce ponašanja.
I da kroz svoj posao ostvaruju i lične ciljeve.
Jer ljudi ne napuštaju kompanije isključivo zbog novca.
Razlozi mogu biti različiti, ali među važnima su i osećaj stagnacije, nedostatak podrške i odsustvo prilika za razvoj.
A šta ako vaš prodavac veruje da može više, ali ne zna kako?
Hoćete li ga dodatno pritiskati?
Ili ćete mu pokazati kako da postane bolji?
Šta zapravo znači odgovornost?
Pred kraj razgovora zahvalio sam direktoru na iskrenosti.
„Direktore, hvala Vam što ste sa mnom podelili tako važne stvari o svom poslovanju.“
Zatim sam ga upitao:
„Kada bih Vaše kolege iz prodaje pitao šta za njih znači odgovornost, šta mislite da bi mi odgovorili?“
„Verovatno bi svako imao svoje mišljenje.“
„Slažem se.“
A onda sam mu objasnio kako ja posmatram odgovornost.
„Odgovornost znači biti sposoban da damo odgovor na situaciju koju život postavlja pred nas.“
„Dopada mi se ta definicija“, rekao je direktor.
„A ko je onda odgovoran za situaciju u kojoj se nalazite Vi i Vaši prodavci? Ko treba da pronađe način da se poveća prodaja novih proizvoda?“
„Pa, mi smo odgovorni.“
„Tako je. A da li ste sposobni da date odgovor na izazov koji je pred Vama?“
I tu dolazimo do suštine.
Dva preduslova odgovornosti: volja i sposobnost
Da bismo preuzeli odgovornost, potrebne su nam dve stvari.
1. Volja
Moramo imati razlog zbog kojeg želimo nešto da promenimo.
Moramo razumeti zašto nam je važno da izađemo iz postojeće sigurnosti i prihvatimo izazov.
Bez motiva, teško ćemo pronaći energiju potrebnu za promenu.
2. Sposobnost
Moramo znati kako da uradimo ono što se od nas očekuje.
Ako prodavac želi više sastanaka, mora naučiti kako da ih zakazuje.
Ako želi da prodaje nove proizvode, mora razviti znanja, sigurnost i veštine potrebne za takvu prodaju.
Ako želi da prevaziđe strah od odbijanja, potrebno mu je vežbanje i podrška.
Volja znači: „Želim i hoću.“
Sposobnost znači: „Znam kako.“
A uloga rukovodioca jeste da pomogne ljudima da razviju i jedno i drugo.
Problem nije uvek u proizvodu, kupcu ili tržištu
Mnogo puta sam čuo objašnjenja poput:
„Naši proizvodi su preskupi.“
„Tržište je teško.“
„Kupci nemaju novca.“
„Konkurencija je agresivna.“
„Prodavci nisu dovoljno motivisani.“
Ali šta ako deo problema nije u spoljašnjim okolnostima?
Šta ako prodavci jednostavno ne veruju da mogu da ostvare ono što se od njih očekuje?
Šta ako njihove veštine nisu dovoljno razvijene?
Šta ako nemaju sistem koji im omogućava da predvidivije dolaze do rezultata?
A šta ako menadžeri ne znaju kako da im pomognu?
U takvim situacijama kompanije često pribegavaju poznatim rešenjima.
Povećavaju pritisak.
Prete otkazima.
Postavljaju još ambicioznije planove.
Ili organizuju još jedan tradicionalni trening prodaje.
Ali ako se nepromenjeno ponašanje nastavi, zašto bismo očekivali drugačije rezultate?
Rezultati su posledica ponašanja. Ako želite drugačije rezultate, morate pomoći ljudima da razviju drugačije ponašanje.
Kada prodavac sam dođe i zatraži pomoć
Želim da završim ovaj tekst jednom slikom koju bi svaki direktor trebalo da zamisli.
Zamislite da jednog dana na vrata Vaše kancelarije pokuca prodavac.
Ulazi i kaže:
„Direktore, verujem da mogu da zarađujem 4.000 evra mesečno.
Ali osećam da nisam dovoljno dobar u zakazivanju sastanaka sa novim potencijalnim kupcima.
Znam da mogu bolje.
I zato želim da mi Vi pokažete kako se to radi.“
Razmislite o tome.
Prodavac više ne beži od odgovornosti.
Ne traži izgovore.
Ne okrivljuje tržište.
Ne žali se na kupce.
On ima lični cilj.
Prepoznaje šta mu nedostaje.
I veruje svom menadžeru dovoljno da od njega zatraži pomoć.
Kada izgradite takav odnos sa svojim ljudima, stvorili ste nešto mnogo vrednije od običnog sistema kontrole prodajnih rezultata.
Stvorili ste odnos poverenja.
Odnos u kojem zaposleni želi da napreduje, a menadžer zna kako da mu pomogne.
A takvu organizacionu kulturu konkurencija ne može lako da kopira.
Zato, direktore, postavite sebi jedno jednostavno pitanje:
„Da li samo tražim rezultate od svojih ljudi ili ih zaista učim kako da te rezultate ostvare?“
Dragan Vojvodić
Sandler Srbija
Ozbiljan trening za ozbiljne ljude!