Top menadžment postavlja strategije i ciljeve, a zatim ih spušta na vas, menadžere prodaje.
Očekivanja su jasna.
Planovi moraju da se ostvare.
Ali koliko vas je neko pitao da li su ti ciljevi realni?
Koliko ste učestvovali u njihovom definisanju?
Možda niste imali gotovo nikakav uticaj na njihovo postavljanje. Ipak, bez obzira na to koliko su ambiciozni ili teško ostvarivi, oni su sada vaša odgovornost.
A kako ćete ih ostvariti?
Preko svojih ljudi.
I tu dolazimo do jednog veoma važnog pitanja:
Zašto bi vaši ljudi ostvarivali kompanijske ciljeve ako prethodno ne uspevaju da ostvaruju svoje lične?
Želim da podelim sa vama nekoliko razgovora koje sam imao sa menadžerima prodaje iz različitih kompanija.
Ako se prepoznate u njima, nemojte odmah da se naljutite.
Verujem da su u većini ovih situacija obe strane imale dobre namere, iako na početku razgovora možda nije tako izgledalo.
Priznajem, na nekim sastancima sagovornici su verovatno poželeli da me izbace kroz prozor!
Ali to je deo konsultantskog posla.
Ako želite da pomognete ljudima da sagledaju istinu, morate biti spremni da postavite i pitanja koja nisu prijatna.
Da li zaista želite sistem prodaje?
Na jednom sastanku razgovarao sam sa direktorom velike finansijske institucije.
Bio je zainteresovan za moguću saradnju sa Sandlerom.
Pitao sam ga:
„Zašto Vas zanima saradnja sa nama?“
Odgovorio je:
„Želim sistem za razvoj ljudi.“
Objasnio mi je da su tokom prethodnih godina potrošili toliko novca na tradicionalne treninge prodaje da su za taj iznos mogli da sagrade novu poslovnu zgradu.
Zato je sada želeo nešto drugačije.
Želeo je da konačno implementira ozbiljan sistem prodaje.
Pogledao sam ga i postavio pitanje:
„A šta će Vama Sandler sistem prodaje? To može biti veoma opasno!“
Zbunjeno me je pogledao.
„Kako to mislite, opasno?“
„Pa, naučićete svoje ljude da razmišljaju, da samostalno donose odluke i da počnu da zarađuju mnogo više novca. Da li Vam to zaista treba?“
Zatim sam nastavio:
„Ili možda više volite da ljudi samo izvršavaju ono što im se kaže, bez previše samostalnog razmišljanja?“
Direktor je ostao bez reči.
Razmislite o tome.
Mnoge kompanije govore da žele samostalne, odgovorne i uspešne zaposlene.
Ali da li su zaista spremne da im dozvole da razmišljaju drugačije?
Da postavljaju pitanja?
Da preuzimaju inicijativu?
Da razvijaju sopstvene sposobnosti i ostvaruju svoje lične ciljeve?
Ne možete očekivati samostalne i odgovorne prodavce ako ih istovremeno učite da samo izvršavaju naređenja.
Ako imate odličnog menadžera prodaje, zašto on i dalje prodaje umesto svojih ljudi?
Na jednom drugom sastanku razgovarao sam sa predstavnicom ugledne kompanije.
Rekla mi je da već imaju sistem prodaje.
Pohvalio sam je.
„Odlično!“, odgovorio sam.
„Pretpostavljam da je onda veoma zanimljivo kada vaš menadžer prodaje stane pred ceo tim, uzme telefon i zamoli nekog kolegu da nasumično izabere kontakt direktora neke kompanije.“
Nastavio sam:
„A onda uključi spikerfon i pred svima demonstrira kako se zakazuje sastanak sa nepoznatim potencijalnim kupcem.“
„Sigurno svi mnogo nauče iz takvih demonstracija, zar ne?“
Žena me je pogledala i odgovorila:
„Pa, naši menadžeri to ne rade.“
„A ko je najbolji prodavac u vašoj kompaniji?“
„Naš menadžer prodaje! Zar Vam nisam rekla da je sjajan?“
„Hm, a zašto onda plaćate menadžera da bude najbolji prodavac kada već imate čitav tim ljudi koji treba da prodaju?“
Nastala je tišina.
Razmislite o tome.
Ako je menadžer najbolji prodavac u kompaniji, to može biti velika prednost.
Ali da li on svoje znanje i veštine prenosi na druge?
Da li pokazuje ljudima kako da zakazuju sastanke?
Kako da kvalifikuju potencijalne kupce?
Kako da razgovaraju o novcu?
Kako da izbegnu situacije u kojima postaju besplatni savetnici?
Ili je toliko zauzet sopstvenom prodajom da nema vremena da razvija svoj tim?
Menadžeri ne treba samo da prodaju. Oni treba da razvijaju ljude!
Postoji velika razlika između odličnog prodavca i odličnog menadžera prodaje.
Odličan prodavac zna kako da ostvari rezultat.
Odličan menadžer treba da zna kako da pomogne drugim ljudima da ostvaruju rezultate.
To su dve različite odgovornosti.
Ako menadžer svakodnevno rešava najvažnije prodajne situacije umesto svojih zaposlenih, šta će se dogoditi kada on nije tu?
Ko će voditi razgovore?
Ko će donositi odluke?
Ko će pomagati kupcima?
Zato smatram da osnovna odgovornost menadžera nije da bude najveća zvezda prodaje.
Njegova odgovornost je da razvija ljude koji će sami postajati sve bolji u svom poslu.
Ali da li menadžeri zaista znaju kako se to radi?
Sindrom „Sad sam te uhvatio!“
Često razgovaram sa polaznicima našeg Predsedničkog kluba.
Oni mi pričaju kako izgledaju vežbe prodajnih razgovora u njihovim kompanijama.
Menadžer okupi tim.
Zatim izabere nekoga da demonstrira prodajni razgovor.
Menadžer glumi kupca, a zaposleni prodavca.
I šta se onda događa?
Menadžer postavlja teška pitanja, iznosi primedbe i pokušava da pronađe grešku.
A kada se vežba završi, pred svima počinje da objašnjava:
„Eto, videli ste kako ne treba!“
„Trebalo je drugačije!“
„To nije dobro!“
„Moraš da ga ubediš!“
U Sandleru ovakvo ponašanje prepoznajemo kao sindrom:
„Sad sam te uhvatio!“
A ja vas pitam:
Da li je cilj vežbe da menadžer pokaže koliko je pametniji od svojih ljudi?
Ili da ljudima pomogne da postanu bolji?
Razmislite kako se oseća zaposleni koji pred kolegama stalno sluša šta nije dobro uradio.
Da li će sledeći put jedva čekati da ponovo vežba?
Ili će pokušati da izbegne takvu situaciju?
Vežbanje prodaje treba da razvija sigurnost i sposobnosti zaposlenih, a ne da služi dokazivanju autoriteta menadžera.
Zato je važno da menadžer ume da demonstrira ono što traži od drugih.
Da pokaže kako se vodi razgovor.
Da pruži konstruktivnu povratnu informaciju.
I da zaposlenom pomogne da kroz ponavljanje razvije produktivnije ponašanje.
Ako vaši prodavci postaju besplatni savetnici, šta vi radite povodom toga?
Na jednoj prezentaciji u telekomunikacionoj kompaniji razgovarao sam sa grupom menadžera prodaje.
Postavio sam im pitanje:
„Koji su trenutno najveći problemi sa kojima se vaši ljudi suočavaju tokom prodajnih razgovora?“
Javila se mlada menadžerka koja je vodila tim od 40 ljudi.
Rekla mi je:
„Našim prodavcima često se događa da odu na sastanak, kupci ih iskoriste za informacije, a zatim jednostavno nestanu.“
„Razumem“, odgovorio sam.
„A kako im Vi, kao njihov menadžer, pomažete da im se to više ne događa?“
Nastala je neprijatna pauza.
„Pa, ovaj...“
Postavio sam joj sledeće pitanje:
„Da li od njih zahtevate da ostvaruju planove prodaje?“
„Naravno.“
„A kako im onda konkretno pomažete da reše ovaj problem?“
Posle kraćeg razgovora priznala je da nema odgovor.
I to je bio važan trenutak.
Ne zato što je trebalo da se oseća loše.
Već zato što je prepoznala da od svojih ljudi očekuje nešto što ni sama ne zna kako da im pokaže.
Zatim sam je pitao:
„Šta bi za Vas značilo da imate sistem koji bi Vašim prodavcima pomogao da prestanu da budu besplatni savetnici?“
„Sistem pomoću kojeg bi mogli bolje da kvalifikuju sastanke i ranije procene postoji li stvarna mogućnost saradnje?“
Pogledala me je i odgovorila:
„To je nemoguće!“
Nasmejao sam se.
Eto još jednog izazova.
Kako možete naučiti svoje ljude nečemu za šta ni sami ne verujete da je moguće?
Da li znate koliko novca je potrebno vašim ljudima?
Na jednom drugom sastanku pitao sam menadžera:
„Da li znate koliko je svakome od Vaših prodavaca potrebno novca mesečno ili godišnje da bi ostvarivao svoje lične i porodične ciljeve?“
Odgovorio je:
„Ne znam.“
„A da li znate mesečne i godišnje ciljeve kompanije?“
Odgovor sam dobio odmah.
Naravno da ih je znao.
Pitao sam ga:
„Kakvu ste lekciju upravo naučili?“
Slegao je ramenima.
Zatim je rekao:
„Shvatam. Ne znam šta je mojim ljudima potrebno i kako mogu da im pomognem da to ostvare. A veoma dobro znam kompanijske ciljeve, za koje nisam siguran koliko su njima lično važni.“
Pohvalio sam ga.
Jer je upravo napravio prvi važan korak.
Počeo je da preispituje sopstveni način vođenja ljudi.
Ne možete kvalitetno voditi ljude ako ne razumete šta ih pokreće i šta žele da ostvare.
Kompanijski ciljevi su važni.
Ali važni su i lični ciljevi vaših zaposlenih.
A zadatak menadžera je da pomogne ljudima da razumeju kako kroz posao koji rade mogu da ostvaruju i jedne i druge.
Da li rezultate mešate sa posvećenošću?
Na sastanku upravnog odbora jedne velike kompanije dobio sam slobodu da otvoreno razgovaram sa direktorima.
Direktoru prodaje postavio sam pitanje:
„Kako merite ličnu posvećenost ljudi u prodaji?“
Odmah je odgovorio:
„Kroz rezultate!“
„Hm, hajde da zamislimo jednu situaciju.“
„Recimo da se Vaš prodavac čitav mesec nije pomerio iz kancelarije. Nije pozvao nijednog potencijalnog kupca. Nije zakazao nijedan novi sastanak.“
„Ali njegov brat radi u velikoj kompaniji i pomogne mu da dobije važan tender.“
„Prodavac tako ostvari rekordnu prodaju.“
Pogledao sam direktora i upitao:
„Da li je to rezultat njegove lične posvećenosti?“
Zaćutao je.
Naravno, rezultat je ostvaren.
Ali da li nam on govori sve o radu i svakodnevnom ponašanju prodavca?
Ne govori.
I upravo tu nastaje problem.
Ako menadžeri prate isključivo konačne rezultate, mogu propustiti da primete važne stvari.
Koliko prodavac svakodnevno radi na stvaranju novih prodajnih prilika?
Koliko kvalitetno kvalifikuje potencijalne kupce?
Da li vežba prodajne razgovore?
Da li razvija svoje veštine?
Da li se pridržava dogovorenog sistema prodaje?
Rezultat je važan, ali ne pokazuje uvek kako je do njega došlo.
Zato je zadatak menadžera da razume i ponašanja koja vode do rezultata.
Autoritet nije samo funkcija koju imate
Cilj mojih pitanja nikada nije da nekoga ponizim.
Želim da ljudi prepoznaju probleme koji ih sprečavaju da postanu uspešniji.
Jer menadžer ne ostvaruje rezultate sam.
On ih ostvaruje preko svog tima.
A ako želi da ljudi budu bolji, mora znati kako da ih vodi, razvija i podrži.
Zato volim da autoritet posmatram kroz jedno jednostavno pitanje:
„Da li ljudi postaju bolji radeći sa mnom?“
Nije najvažnije da li vas se zaposleni plaše.
Nije najvažnije da li imate bolji službeni automobil, veću platu ili važniju funkciju.
Važno je da li ljudi pored vas napreduju.
Da li uče?
Da li razvijaju samopouzdanje?
Da li postaju sposobniji da samostalno rešavaju probleme?
Pravi autoritet ne zasniva se samo na položaju, već i na sposobnosti da pomognete drugima da postanu bolji.
Zašto prodavci ne žele da izađu iz sigurnosti?
Želim da podelim sa vama još jedan primer.
Pozvan sam kao konsultant na sastanak prodajnog tima jedne osiguravajuće kompanije.
Sastanak je ličio na mnoge druge kojima sam prisustvovao.
Iste poruke.
Isti pritisak.
Isti zahtevi.
„Moramo više!“
„Moramo jače!“
„Moramo bolje!“
„Moramo da prodajemo i životno osiguranje, a ne samo imovinsko!“
„Centrala traži više polisa životnog osiguranja!“
Ako radite u osiguranju, verovatno vam je ova situacija poznata.
Ustao sam i pitao menadžera:
„Vi zahtevate da Vaši ljudi počnu više da prodaju životno osiguranje, zar ne?“
„Naravno. Centrala to traži.“
„Dobro. A kako Vaši prodavci trenutno zarađuju novac kojim izdržavaju svoje porodice?“
„Uglavnom prodaju neživotna osiguranja. I upravo je to problem.“
„Problem za koga?“
Pogledao me je.
„Za Vas jeste problem. Ali da li je to problem i za njih?“
Nastavio sam:
„Ako sam dobro razumeo, Vi tražite da Vaši prodavci napuste sigurnost koju već imaju u prodaji neživotnih osiguranja i pređu u oblast u kojoj se ne osećaju dovoljno sigurnim.“
„I to zato što kompanija ima svoje ciljeve.“
Menadžer je zaćutao.
Zatim sam postavio pitanje:
„Ko želi dobrovoljno da napusti sigurnost i pređe u nesigurnost?“
Šta ako vaši ljudi jednostavno ne znaju kako?
Okrenuo sam se prodavcima i pitao ih:
„Kada biste bili spremni da počnete više da prodajete životno osiguranje?“
Jedan od njih je ustao.
Delovalo je kao da govori u ime celog tima.
Rekao je:
„Kada bismo znali kako da imamo više sastanaka!“
To je bilo to.
Jasno.
Konkretno.
Bez komplikovanih objašnjenja.
Nisu rekli da ne žele da prodaju.
Nisu rekli da ne žele više da zarađuju.
Rekli su da ne znaju kako da dođu do dovoljno novih sastanaka.
Okrenuo sam se menadžeru.
„Da li je Vaš tim Vaše ogledalo?“
„Jeste“, odgovorio je.
„Pa upravo su Vam rekli da ne znaju kako da zakazuju više sastanaka.“
Zastao sam.
A onda postavio pitanje:
„Ako su oni Vaše ogledalo, ko onda ne zna kako da zakaže sastanak?“
Razmislite o tome.
Možete svakodnevno zahtevati više aktivnosti.
Možete ponavljati da zaposleni moraju biti uporniji.
Možete povećavati planove.
Ali ako ljudi ne znaju kako da urade ono što od njih očekujete, dodatni pritisak neće ih automatski naučiti toj veštini.
Menadžer mora da bude sposoban da pokaže put, a ne samo da zahteva dolazak na cilj.
Biti menadžer znači služiti ljudima
Na kraju želim da vam prenesem jednu važnu poruku.
Ne tražite od drugih ono što ni sami ne možete da im pokažete.
Biti menadžer ne znači imati bolji službeni automobil od prodavaca.
Ne znači imati veći bonus.
Ne znači imati pravo da svakodnevno zahtevate više, brže i bolje.
Biti menadžer znači preuzeti odgovornost za razvoj ljudi koji su vam povereni.
Znači pokazati im kako da prevaziđu probleme.
Kako da razviju znanje i veštine.
Kako da kvalitetnije razgovaraju sa kupcima.
Kako da ostvare svoje lične ciljeve.
I kako da kroz svoj napredak doprinesu uspehu kompanije.
A sada pogledajte jednu zanimljivu reč:
ZASLUŽITI.
Gde biste je presekli?
ZA – SLUŽITI.
Upravo u toj igri reči krije se poruka koju želim da vam ostavim.
Ako želite da zaslužite poštovanje i poverenje svojih ljudi, prvo naučite da im služite.
Ne tako što ćete raditi njihov posao umesto njih.
Već tako što ćete im pomoći da postanu sposobniji, sigurniji i uspešniji.
Pokažite ljudima put koji vodi iz tame i rado će vas slediti!
Želim vam uspešnu prodaju!
Dragan Vojvodić
Sandler Srbija
Ozbiljan trening za ozbiljne ljude!