„Šefe, imao sam odličan sastanak! Kupac će još malo da razmisli!“
Koliko puta ste čuli ovu rečenicu?
Ako ste direktor prodaje, verovatno mnogo puta.
Ako ste prodavac, možda ste je i sami izgovorili.
A sada želim da vam postavim jedno neprijatno pitanje:
Šta je zapravo bilo odlično na sastanku koji se završio rečenicom „Razmislićemo“?
Da li je razgovor bio prijatan?
Da li je kupac bio ljubazan?
Da li je pokazao interesovanje?
Ili ste zaista utvrdili da postoji kvalifikovana prodajna prilika?
Hajde da pogledamo jednu veoma poznatu situaciju.
Petar se priprema za važan sastanak
Zamislite profesionalca prodaje po imenu Petar.
Zakazao je sastanak sa potencijalnim kupcem.
Pre nego što krene, njegov direktor prodaje želi da proveri da li je spreman.
„Petre, da li si se pripremio za sastanak?“
„Naravno, šefe!“
„Šta si uradio?“
„Pregledao sam sajt kompanije, malo se raspitao o njima, proverio podatke na sajtu Narodne banke Srbije i video da nisu u blokadi. Sve u svemu, dobra firma!“
Direktor prodaje je zadovoljan.
Petar je uradio ono što se od njega očekuje.
Prikupio je informacije.
Proverio kompaniju.
Pokazao da je odgovoran.
I odlazi na sastanak.
Ali da li se zaista pripremio?
Ili je samo prikupio informacije o kompaniji sa kojom želi da sarađuje?
Postoji velika razlika.
„Šefe, kupac treba još malo da razmisli!“
Sastanak je završen.
Petar se vraća u kancelariju.
Direktor ga pita:
„Petre, kako je prošlo?“
„Odlično, šefe!“
„Šta ste dogovorili?“
„Pa, razgovarali smo o svemu. Zainteresovani su. Treba još malo da razmisle.“
Direktor je optimističan.
Petar je zadovoljan.
Sastanak je održan.
Kupac je pokazao interesovanje.
I svi imaju utisak da se nešto pozitivno dogodilo.
Ali postoji jedan problem.
Niko zapravo ne zna šta znači to što kupac treba da razmisli.
O čemu razmišlja?
Zašto nije mogao da donese odluku?
Da li postoji stvaran problem koji želi da reši?
Da li ima odgovarajući budžet?
Ko još učestvuje u donošenju odluke?
Kada će odlučiti?
I šta će se dogoditi ako odluči da ne sarađuje sa Petrovom kompanijom?
Na većinu ovih pitanja Petar možda nema odgovor.
Ali ipak tvrdi da je sastanak bio odličan.
A njegov direktor mu veruje.
Zašto?
Da li direktor i prodavac žele da znaju istinu?
Jedan od najvećih problema u prodaji jeste to što ljudi ponekad više žele da čuju prijatne informacije nego da saznaju pravo stanje stvari.
U Sandleru to povezujemo sa ego stanjem Deteta i pojmom koji nazivamo „srećne uši“.
Šta su srećne uši?
To je sklonost da tokom razgovora više pažnje posvećujemo informacijama koje potvrđuju ono čemu se nadamo.
Ako želimo da dobijemo posao, svaku pozitivnu reakciju možemo tumačiti kao znak da je prodaja blizu.
Kupac kaže:
„Zanimljivo.“
Mi pomislimo:
„Odlično, zainteresovan je!“
Kupac kaže:
„Pošaljite nam ponudu.“
Mi pomislimo:
„Sjajno, uskoro ćemo zaključiti posao!“
Kupac kaže:
„Razmislićemo.“
Mi pomislimo:
„Još samo malo i gotova je prodaja!“
Ali koliko su takvi zaključci zaista opravdani?
Kada previše želimo da nešto bude istina, lako možemo prestati da primećujemo informacije koje govore suprotno.
A u prodaji to može biti veoma skupo.
Zašto direktor prihvata Petrov optimizam?
Sada se vratimo direktoru prodaje.
Zašto je zadovoljan Petrovom pripremom?
Zato što je Petar proverio kompaniju?
Zato što nije bila u blokadi?
Zato što ima lep sajt?
Ili zato što direktor želi da veruje da će sastanak doneti rezultat?
Možda i sam ima plan koji mora da ostvari.
Možda je pod pritiskom vlasnika kompanije.
Možda želi da čuje da njegov tim radi dobro.
I onda dobija upravo ono što želi.
„Šefe, imao sam odličan sastanak!“
Sjajno!
Ali šta je stvarni rezultat?
Kupac će da razmisli.
Ako direktor stalno prihvata neodređene ishode kao dokaz dobrog rada, kako će pomoći prodavcima da unaprede svoj prodajni proces?
To je pitanje koje svaki direktor prodaje treba sebi da postavi.
Dobra kompanija nije isto što i kvalifikovan kupac
Petar je proverio kompaniju.
Video je da posluje.
Da ima sajt.
Da nije u blokadi.
I zaključio da je dobra.
Ali razmislite o tome.
Da li činjenica da kompanija dobro posluje znači da ima problem koji vaš proizvod može da reši?
Da li znači da želi da sarađuje sa vama?
Da li znači da ima odobren budžet za kupovinu?
Ili da će osoba sa kojom razgovarate moći da donese odluku?
Naravno da ne.
Takve informacije mogu biti korisne.
One predstavljaju deo pripreme za sastanak.
Ali ne potvrđuju da postoji stvarna prodajna prilika.
Finansijski stabilna kompanija nije automatski kvalifikovan potencijalni kupac.
Zato priprema mora biti mnogo ozbiljnija od pregledanja interneta i provere osnovnih podataka.
Šta vi ulažete u prodajni sastanak?
Hajde da postavimo jedno važno pitanje.
Kada odlazite na prodajni sastanak, šta sve ulažete?
Svoje vreme.
Svoju energiju.
Znanje koje ste godinama sticali.
Resurse kompanije.
Troškove prevoza.
Vreme za pripremu.
A često i mnogo emocija.
Jer imate očekivanja.
Želite da prodate.
Želite da ostvarite plan.
Želite da zaradite.
I sada dolazimo do ključnog pitanja:
Šta vaš sagovornik ulaže u taj razgovor?
Da li je spreman da otvoreno razgovara o svojim problemima?
Da li ima interes da nešto promeni?
Da li je spreman da izdvoji vreme za ozbiljnu procenu mogućeg rešenja?
Da li može da utiče na odluku?
Ili je samo pristao da vas primi kako bi prikupio informacije?
Ne morate unapred znati sve odgovore.
Ali morate pokušati da ih saznate.
Jer ako samo jedna strana ozbiljno ulaže u prodajni razgovor, postoji rizik da će čitav proces postati jednostran.
Kome je više stalo – vama da prodate ili kupcu da kupi?
U mnogim prodajnim situacijama prodavcu je mnogo više stalo da proda nego potencijalnom kupcu da kupi.
Zašto?
Prodavac ima plan.
Ima ciljeve.
Ima finansijska očekivanja.
A kupac možda još ne zna ni da li mu je rešenje potrebno.
Možda samo razmatra mogućnosti.
Možda prikuplja ponude.
A možda mu rešavanje problema uopšte nije prioritet.
U takvoj situaciji prodavac lako može da postane previše emotivan.
Prihvata svaki zahtev.
Izbegava neprijatna pitanja.
Pokušava da se dopadne sagovorniku.
I na kraju pristaje na odgovor:
„Razmislićemo.“
Ali ako niste proverili koliko je kupcu važan problem zbog kojeg razgovarate, na osnovu čega očekujete da će doneti odluku?
Upravo zato kvalifikacija mora da počne pre sastanka, a ne tek kada se sa njega vratite.
Svaka bitka se dobija pre nego što započne
U tekstu volim da podsetim na misao koja se pripisuje kineskom vojnom strategu Sun Cuu:
„Svaka bitka je dobijena pre njenog početka.“
Suština ove poruke jeste važnost pripreme.
Ali kakve pripreme?
Petar se pripremao.
Proverio je kompaniju.
Prikupio informacije.
Uradio ono što mu je direktor rekao.
Pa zašto sastanak ipak nije završio jasnim ishodom?
Zato što prikupljanje podataka nije isto što i priprema prodajnog procesa.
Nije dovoljno znati ko je kompanija.
Važno je razumeti zašto bi uopšte želela da razgovara sa vama.
Šta očekuje od sastanka.
Ko će učestvovati.
I kako ćete zajedno proceniti da li postoji razlog da nastavite saradnju.
Profesionalna priprema ne znači da ćete garantovano dobiti posao.
Znači da ćete imati jasniju predstavu o tome šta želite da saznate i kako da vodite razgovor.
Kada Dete želi sastanak, Odrasli treba da postavlja pitanja
U Sandler metodologiji koristimo koncepte transakcione analize.
Jedan od njih jeste razlika između ego stanja Deteta i Odraslog.
Kada smo pod jakim emotivnim pritiskom, možemo reagovati impulsivno.
Želimo da što pre zakažemo sastanak.
Da ostavimo dobar utisak.
Da čujemo „da“.
Ili makar da dobijemo još jednu priliku da predstavimo svoju ponudu.
Takvo ponašanje možemo opisati kroz ego stanje Deteta.
Ali kada se usredsredimo na činjenice, postavljamo pitanja i procenjujemo situaciju bez preteranih očekivanja, koristimo pristup koji povezujemo sa ego stanjem Odraslog.
Zato pre nego što požurite na sledeći sastanak, zaustavite se.
I postavite sebi nekoliko ozbiljnih pitanja.
Šest pitanja koja treba postaviti pre sastanka
1. Da li je moj sagovornik kvalifikovan?
Da li znam zbog čega želi razgovor?
Da li postoji mogući poslovni problem?
Da li osoba sa kojom se sastajem može da doprinese procesu donošenja odluke?
2. Šta želim da postignem sastankom?
Da li je cilj da predstavim proizvod?
Da otkrijem problem?
Da razumem proces odlučivanja?
Ili da proverim postoji li osnov za saradnju?
Ako ne znate šta želite da postignete, kako ćete znati da li je sastanak bio uspešan?
3. Šta će moj sagovornik uložiti u razgovor?
Da li je spreman da podeli važne informacije?
Da li želi da razgovara o problemima i posledicama?
Ili očekuje da samo sluša prezentaciju?
4. Da li smo unapred razgovarali o mogućim ishodima?
Da li smo se dogovorili šta ćemo raditi ako se pokaže da ne postoji osnov za saradnju?
Da li obe strane razumeju šta se očekuje od razgovora?
5. Da li sagovornik zna o čemu ćemo razgovarati?
Da li smo definisali teme sastanka?
Da li zna koja pitanja želimo da razjasnimo?
I da li su njegova očekivanja usklađena sa našim?
6. Kako mogu da pomognem sagovorniku da se oseća prijatno tokom razgovora?
Da li sam spreman da slušam?
Da li ću poštovati njegovo vreme?
Da li ću mu omogućiti da otvoreno kaže „ne“?
Da li mogu da vodim razgovor bez pritiska i nepotrebnog dokazivanja?
Ova pitanja predstavljaju dobru osnovu za ozbiljniju pripremu.
Ne garantuju prodaju, ali mogu znatno doprineti jasnoći, kvalifikaciji i predvidivosti prodajnog procesa.
Zašto „Razmislićemo“ ne treba prihvatiti bez razjašnjenja?
Nemojte me pogrešno razumeti.
Kupac ima potpuno pravo da razmisli.
Možda je odluka složena.
Možda mora da razgovara sa kolegama.
Možda želi da uporedi različita rešenja.
U tome nema ničeg spornog.
Problem nastaje kada prodavac ne zna šta taj odgovor zaista znači.
Zato je važno da tokom sastanka, a još bolje kroz unapred dogovorena očekivanja, razjasnite način na koji će se donositi odluka.
Ako kupac kaže:
„Moramo još da razmislimo.“
Možete ga pitati:
„Naravno. Da li mogu da Vas pitam šta je ostalo nerazjašnjeno kako biste mogli da donesete odluku?“
Ili:
„Šta bi trebalo da se dogodi da biste znali da li ima smisla da nastavimo razgovor?“
Takva pitanja ne služe pritiskanju kupca.
Ona pomažu da obe strane razumeju situaciju.
Jer postoji velika razlika između kupca koji ima jasan proces odlučivanja i onoga koji samo želi da završi razgovor.
Zašto se prodajni problemi ponavljaju?
Ako se sastanci vaših prodavaca stalno završavaju na isti način, možda imate sistemski problem.
Prodavci odlaze na sastanke bez jasne kvalifikacije.
Vraćaju se sa optimističnim utiscima.
Menadžeri prihvataju njihova objašnjenja.
A kompanija nastavlja da očekuje bolje rezultate.
Iako se ponašanje nije promenilo.
Zato ne treba automatski kriviti prodavca.
Možda je upravo on radio ono čemu su ga učili.
Možda direktor od njega očekuje samo da ima što više sastanaka.
Možda se uspeh meri brojem aktivnosti, a ne kvalitetom prodajnih prilika.
A možda niko u kompaniji nikada nije definisao šta zaista znači dobro pripremljen sastanak.
Ako ne promenite način na koji se prodajni proces vodi, teško je očekivati da će se ponavljajući problemi sami rešiti.
Ne možete naučiti dete da vozi bicikl na seminaru!
Često me ljudi pitaju:
„Dragane, zašto nam ne pokažete konkretno rešenje?“
Razumem to pitanje.
I potpuno je opravdano.
Ali dozvolite da vas pitam nešto drugo.
Da li možete naučiti dete da vozi bicikl samo tako što ćete mu održati predavanje?
Možete mu objasniti kako funkcionišu pedale.
Možete pokazati kako se drži volan.
Možete govoriti o ravnoteži.
Ali da li će dete zbog toga automatski naučiti da vozi?
Naravno da neće.
Potrebno je da sedne na bicikl.
Da pokuša.
Da vežba.
Da pogreši.
Da dobije pomoć.
I da ponovo pokuša.
Slično je i sa prodajom.
Nije dovoljno samo čuti kako treba kvalifikovati sagovornika.
Potrebno je razviti sposobnost da to zaista uradite.
U stvarnom razgovoru.
Pod pritiskom.
Kada imate plan koji treba ostvariti.
I kada se plašite da ćete izgubiti prodajnu priliku.
Znati šta treba uraditi nije isto što i biti sposoban da to zaista uradite.
Šta nas uči priča o šolji punoj vode?
Želim da podelim još jednu kratku priču.
Jedan učenik pita učitelja:
„Učitelju, šta je to učenje?“
Učitelj uzme šolju u kojoj je bio čaj.
Počne da sipa vodu.
Šolja se napuni.
Ali učitelj nastavlja da sipa.
Voda se preliva preko ivica.
Zatim zastane i kaže:
„Ovo je pun um. Natrpan svim i svačim.“
Onda isprazni šolju.
I počne ponovo da je puni.
„A ovo je učenje.“
Razmislite o tome.
Koliko puta pokušavamo da naučimo nešto novo, a zapravo ne želimo da preispitamo ono što već znamo?
Koliko puta kažemo:
„Znam ja to.“
„Probao sam.“
„Kod nas to ne funkcioniše.“
„Naši kupci su drugačiji.“
A da li smo zaista spremni da naučimo nešto novo?
Ako je naš um potpuno zatvoren za drugačije ideje, teško ćemo promeniti ponašanje koje nas dovodi u probleme.
Oslobodite se mentalnog otpada u prodaji
U Sandleru koristimo izraz „mentalno smeće“.
Njime opisujemo neproduktivna uverenja i obrasce razmišljanja koji mogu da ograniče naše ponašanje.
Na primer:
„Svaki sastanak je dobra prilika.“
„Ako kupac traži ponudu, sigurno je zainteresovan.“
„Ne smem da postavljam neprijatna pitanja.“
„Ako ne predstavim sve prednosti proizvoda, izgubiću kupca.“
„Kada kupac kaže da će razmisliti, to znači da imamo šansu.“
A šta ako neke od tih pretpostavki nisu tačne?
Šta ako ste ih samo toliko dugo ponavljali da su postale deo vašeg uobičajenog ponašanja?
Zato je važno da povremeno preispitate sopstveni pristup prodaji.
Ne morate odbaciti sve što ste naučili.
Ali treba da budete spremni da prepoznate ono što vam više ne koristi.
I da to zamenite produktivnijim načinom razmišljanja i ponašanja.
Vi niste u poslu prodaje, vi ste u poslu sa ljudima!
Za kraj želim da vas podsetim na jedno snažno Sandler pravilo:
„Vi niste u poslu prodaje. Vi ste u poslu sa ljudima!“
Razmislite o tome.
Možete odlično poznavati proizvod.
Možete imati najbolju prezentaciju.
Možete znati sve o kompaniji sa kojom razgovarate.
Ali ako ne razumete osobu koja sedi preko puta vas, koliko vam sve to zaista pomaže?
Da li razumete šta je muči?
Da li znate čega se plaši?
Da li razumete šta želi da postigne?
I da li umete da stvorite atmosferu u kojoj može otvoreno da razgovara sa vama?
Profesionalna prodaja podrazumeva mnogo više od predstavljanja proizvoda.
Ona zahteva razumevanje ljudskog ponašanja.
Sposobnost da slušate.
Hrabrost da postavljate kvalitetna pitanja.
I spremnost da prihvatite da svaki sastanak ne mora da se završi prodajom.
Ali svaki sastanak treba da ima jasan smisao.
Šta ćete sledeći put pitati Petra?
Zamislite da ste ponovo direktor prodaje.
Petar se vraća sa sastanka.
Ulazi u kancelariju i zadovoljno kaže:
„Šefe, imao sam odličan sastanak!“
A vi ga pitate:
„Šta ste dogovorili?“
„Kupac će da razmisli.“
Šta ćete sada uraditi?
Da li ćete ga pohvaliti?
Reći mu da nastavi tako?
Ili ćete postaviti neka druga pitanja?
Na primer:
„Petre, o čemu će kupac da razmisli?“
„Šta smo saznali o njegovom problemu?“
„Šta smo dogovorili kao naredni korak?“
„Da li je ovaj sastanak uopšte trebalo da se održi?“
A možda je najvažnije pitanje ono koje treba postaviti pre nego što Petar ode na sledeći sastanak:
„Petre, da li si kvalifikovao prodajnu priliku?“
Jer nije dovoljno da sastanak bude prijatan.
Nije dovoljno ni da prodavac bude zadovoljan.
Važno je da obe strane razumeju zbog čega su razgovarale i šta je rezultat tog razgovora.
Zato prestanite da merite kvalitet sastanaka samo dobrim utiscima.
Naučite da ih kvalifikujete.
Naučite da postavljate hrabra pitanja.
I naučite da razlikujete stvarnu prodajnu priliku od sopstvene nade da će se posao dogoditi.
Jer:
„Razmislićemo“ nije prodajni rezultat. To je odgovor koji treba razumeti.
A ako želite drugačije rezultate, morate početi da razmišljate i radite drugačije.
Dragan Vojvodić
Sandler Srbija
Ozbiljan program za ozbiljne ljude!