Skip to Content Top

TVOJ NAJDUBLJI KONFLIKT – POTREBA ZA ODOBRAVANJEM

|

Zašto nam je toliko važno šta drugi ljudi misle o nama?

Zašto nam je ponekad potrebno nečije odobravanje da bismo doneli odluku?

I zašto smo spremni da uradimo nešto što nam ne odgovara samo da ne bismo razočarali drugu osobu?

Možda ćete se iznenaditi, ali odgovori na ova pitanja mogu mnogo toga da objasne i o načinu na koji se ponašamo u prodaji.

Jer postoji jedan unutrašnji konflikt kojeg često nismo ni svesni.

Više brinemo o tome šta drugi misle o nama nego o tome šta sami mislimo o sebi!

I upravo ta potreba za odobravanjem može postati jedna od najvećih prepreka našem profesionalnom i ličnom razvoju.

Zašto nam je toliko potrebna sigurnost?

Kada se rodimo, potpuno smo zavisni od drugih ljudi.

Potrebna nam je nega.

Zaštita.

Hrana.

Toplina.

I osećaj sigurnosti.

Tokom detinjstva razvijamo i snažnu potrebu za pripadanjem, ljubavlju i prihvatanjem.

Roditelji i druge važne osobe imaju veliki uticaj na način na koji učimo da razumemo sebe i svet oko nas.

Njihovo odobravanje može nam biti veoma važno.

Kada nas pohvale, osećamo se dobro.

Kada su nezadovoljni našim ponašanjem, možemo osetiti strah, stid ili nesigurnost.

I tako postepeno učimo šta se od nas očekuje.

Ali postoji jedno zanimljivo pitanje.

Šta se događa kada odrastemo, a potreba da dobijemo tuđe odobravanje i dalje upravlja našim važnim odlukama?

Tada možemo početi da izbegavamo sve ono što bi moglo izazvati nečije nezadovoljstvo.

Čak i kada znamo da bi drugačije ponašanje bilo korisnije za nas.

Tvoj najdublji konflikt

Želim da razmislite o jednoj rečenici:

„Više brinem o tome šta drugi misle o meni nego o tome šta ja mislim o sebi.“

Koliko je ova rečenica prisutna u vašem životu?

Da li vam je važno da drugi misle da ste uspešni?

Da ste pametni?

Da ste dobri ljudi?

Da ste sposobni?

Da se na vas može računati?

Naravno, svima nam je u određenoj meri važno mišljenje ljudi koje poštujemo.

U tome nema ničeg lošeg.

Problem nastaje kada potreba da nas drugi prihvate postane toliko snažna da prestanemo da donosimo samostalne odluke.

Tada možemo početi da se ponašamo u skladu sa tuđim očekivanjima čak i kada su ona suprotna našim interesima.

Ne želimo da kažemo „ne“.

Ne želimo da postavimo neprijatno pitanje.

Ne želimo da se suprotstavimo.

I ne želimo da rizikujemo da nas neko ne odobrava.

Umesto da biramo ono što smatramo ispravnim, počinjemo da biramo ono što će drugima biti prihvatljivo.

A u prodaji takvo ponašanje može biti veoma skupo.

Zašto se prodavci plaše da postavljaju teška pitanja?

Zamislite da ste na sastanku sa potencijalnim kupcem.

Sagovornik je ljubazan.

Prijatan.

Smeje se vašim šalama.

Pokazuje interesovanje.

I vi se osećate dobro.

U takvoj atmosferi možda ćete imati hrabrosti da postavite neko ozbiljnije pitanje.

Ali šta se događa kada je sagovornik dominantan?

Kada govori odlučno?

Kada vas prekida?

Kada insistira da odmah pređete na prezentaciju?

Ili kada vam kaže:

„Nemamo vremena za sva ta pitanja. Samo nam pošaljite ponudu.“

Kako reagujete?

Da li nastavljate da profesionalno vodite razgovor?

Ili odjednom postajete poslušni?

Možda pomislite:

„Ne smem da ga naljutim.“

„Ako budem previše pitao, izgubiću kupca.“

„Bolje da uradim ono što traži.“

I tako pristajete na njegova pravila.

Zašto?

Možda zato što se plašite da ćete biti odbijeni.

A možda zato što vam je mnogo važnije da se sagovorniku dopadnete nego da utvrdite postoji li stvarna mogućnost saradnje.

Kada potreba za odobravanjem upravlja prodajnim razgovorom, prodavac lako može izgubiti sposobnost da profesionalno proceni situaciju.

Dete u nama želi da bude pohvaljeno

U Sandler metodologiji koristimo i koncepte transakcione analize, uključujući ego stanja Roditelja, Odraslog i Deteta.

Jedan od načina da razumemo sopstveno ponašanje jeste da prepoznamo situacije u kojima reagujemo po starim, usvojenim obrascima.

Na primer, dete može naučiti da će za poslušnost dobiti pohvalu.

A da će zbog neposlušnosti možda biti kažnjeno ili kritikовано.

Takva iskustva mogu uticati na naša kasnija očekivanja u odnosima sa drugim ljudima.

Zamislite sada prodavca koji tokom poslovnog razgovora ima snažnu potrebu da dobije potvrdu da radi dobro.

Kupac kaže:

„Pošaljite nam ponudu.“

Prodavac odgovara:

„Naravno!“

Kupac kaže:

„Treba nam još jedan popust.“

Prodavac odgovara:

„Videću šta mogu da uradim.“

Kupac kaže:

„Javićemo Vam se.“

Prodavac odgovara:

„Hvala Vam, čekam Vaš poziv.“

I svaki put pokušava da ostane prijatan i poslušan.

Ali da li se zapitao šta je postigao?

Da li je utvrdio kupčev problem?

Da li je kvalifikovao prodajnu priliku?

Da li je razumeo proces donošenja odluke?

Ili je jednostavno pokušavao da dobije odobravanje druge strane?

Poslušnost sama po sebi nije dokaz profesionalnosti.

Profesionalnost podrazumeva i sposobnost da postavimo granice, čak i kada postoji rizik da se to sagovorniku neće dopasti.

Da li ste spremni da platite cenu iskrenosti?

Postoji jedna poruka o kojoj želim da razmislite:

„Ako idemo iskreni u neiskren svet, bićemo često povređeni.“

Šta to znači u prodaji?

Možda verujete da će kupac ceniti vašu ljubaznost.

Vašu spremnost da pomognete.

Vašu posvećenost.

I trud koji ulažete.

I zato mu dajete sve što traži.

Odgovarate na pitanja.

Pripremate detaljne ponude.

Pružate savete.

Odvajate svoje vreme.

A onda se dogodi nešto neprijatno.

Kupac prestane da odgovara.

Izabere konkurenciju.

Ili vaše informacije iskoristi da dobije povoljniju ponudu od nekog drugog.

Vi ste razočarani.

Možda čak i ljuti.

Ali želim da vam postavim jedno pitanje.

Da li ste vi i kupac imali isti cilj tokom tog razgovora?

Možda niste.

I zato je važno da profesionalna ljubaznost ne postane zamena za kvalifikaciju.

Biti iskren i korektan ne znači da treba pristati na svaki zahtev.

Niti da treba očekivati nagradu samo zato što smo bili prijatni.

Zašto tražimo odobrenje za sopstvene odluke?

Potreba za odobravanjem ne pojavljuje se samo u prodaji.

Možemo je prepoznati i u najobičnijim svakodnevnim situacijama.

Zamislite da ste otišli u kupovinu.

Pronašli ste jaknu koja vam se dopada.

Odgovara vam veličina.

Sviđa vam se boja.

Cena vam je prihvatljiva.

Ali pre nego što je kupite, okrećete se osobi koja je došla sa vama i pitate:

„Je l' šta misliš, kako mi stoji?“

Zašto to radite?

Da li vam zaista treba dodatna informacija?

Ili želite da čujete da ste doneli dobar izbor?

Naravno, nema ničeg pogrešnog u tome da potražimo mišljenje osobe kojoj verujemo.

Ponekad nam tuđa perspektiva može biti veoma korisna.

Ali razmislite o situacijama u kojima već znate šta želite, a ipak ne možete da donesete odluku dok vam je neko drugi ne odobri.

Šta ako ta osoba kaže:

„Ne sviđa mi se.“

Da li ćete odustati od kupovine?

Iako se jakna vama dopada?

Iako ste zadovoljni svojim izborom?

Iako je vi treba da nosite?

Kada sopstvene odluke stalno prepuštamo tuđem odobravanju, postepeno možemo izgubiti poverenje u sopstvenu procenu.

A šta ako biste sami doneli odluku?

Zamislite sada drugačiju situaciju.

Odlazite u prodavnicu.

Vidite jaknu koja vam se dopada.

Proverite veličinu.

Kvalitet.

Cenu.

Razmislite da li vam je potrebna.

I donesete odluku.

Kupujete je.

Ne zato što je neko drugi rekao da vam lepo stoji.

Nego zato što ste vi procenili da je to dobar izbor.

Kako se osećate?

Možda sigurnije.

Možda zadovoljnije.

A možda samo shvatite da ste sposobni da donesete odluku i bez tuđe potvrde.

Naravno, nije svaka samostalna odluka automatski i dobra odluka.

Važno je da znamo kada nam je potrebna stručna pomoć ili dodatno mišljenje.

Ali postoji velika razlika između traženja korisnog saveta i potrebe da neko drugi preuzme odgovornost za naš izbor.

Upravo tu razliku treba da naučimo da prepoznajemo.

Donošenje odluka je jedna od najvažnijih životnih veština

Razmislite koliko odluka svakodnevno donosimo.

Kada ćemo ustati?

Kako ćemo organizovati dan?

Sa kim ćemo razgovarati?

Na koje aktivnosti ćemo potrošiti vreme?

Šta ćemo prihvatiti?

A šta ćemo odbiti?

Neke odluke su male.

Druge mogu ozbiljno uticati na naš život.

Ali postoji jedna važna činjenica.

Odluka podrazumeva odgovornost.

Kada sami odlučimo, prihvatamo mogućnost da ćemo možda pogrešiti.

A to nije uvek prijatno.

Zato nam ponekad deluje lakše da prepustimo odluku nekom drugom.

Ako ne uspemo, možemo da kažemo:

„On mi je tako rekao.“

„Oni su to tražili.“

„Nisam imao izbora.“

Ali da li je to zaista način na koji želimo da živimo?

I da li je to način na koji profesionalac prodaje treba da vodi svoj posao?

Zrelost nije u tome da nikada ne pogrešimo. Zrelost je i u tome da budemo spremni da preuzmemo odgovornost za sopstvene odluke.

Šta se događa kada kupac zatraži ponudu?

Hajde da sve ovo povežemo sa profesionalnom prodajom.

Zamislite da razgovarate sa potencijalnim kupcem.

Tokom sastanka on vam kaže:

„Pošaljite nam ponudu!“

Šta radite?

Ako imate snažnu potrebu za odobravanjem, možda ćete odmah odgovoriti:

„Naravno, nema problema!“

Zašto?

Zato što želite da sagovornik bude zadovoljan.

Ne želite da ga razočarate.

Ne želite da pomisli da niste zainteresovani za saradnju.

A možda se plašite da će otići konkurenciji ako mu odmah ne pošaljete ono što traži.

I onda počinjete da pripremate ponudu.

Ali šta zapravo znate?

Da li kupac ima problem koji vaše rešenje može da otkloni?

Da li ste razgovarali o budžetu?

Da li znate ko donosi odluku?

Da li postoje jasni kriterijumi za izbor dobavljača?

I šta će se dogoditi nakon što pošaljete ponudu?

Ako nemate odgovore na ova pitanja, možda još nemate kvalifikovanu prodajnu priliku.

Ali ipak šaljete ponudu.

Ne zato što ste procenili da je to pravi korak, već zato što ste se plašili da kažete nešto drugo.

Upravo to je jedan od načina na koji potreba za odobravanjem može negativno uticati na prodajne rezultate.

Da li je osoba koja traži ponudu kvalifikovana da je dobije?

Zamislite sada profesionalca prodaje koji je naučio da samostalno donosi odluke.

Kupac mu kaže:

„Pošaljite nam ponudu.“

Ali on ne reaguje automatski.

Ne žuri da obeća.

Ne plaši se da će sagovornik biti nezadovoljan.

Umesto toga, postavlja sebi dva važna pitanja.

„Da li je osoba koja mi traži ponudu kvalifikovana da je dobije?“

I:

„Ako pošaljem ponudu, da li će to biti korak ka poslu ili ću ponovo uložiti vreme bez stvarne mogućnosti saradnje?“

Razmislite o razlici između ova dva prodavca.

Prvi pokušava da bude prihvaćen.

Drugi pokušava da donese kvalitetnu poslovnu odluku.

Prvi se plaši tuđeg nezadovoljstva.

Drugi razume da profesionalan razgovor ponekad zahteva i neprijatna pitanja.

Prvi reaguje na zahtev.

Drugi procenjuje njegov smisao.

Profesionalna prodaja ne znači da treba automatski da ispunjavamo sve što potencijalni kupac zatraži.

Znači da zajedno pokušavamo da utvrdimo postoji li razlog za saradnju i koji bi sledeći korak bio koristan za obe strane.

Kako odbiti automatsko slanje ponude, a ostati profesionalan?

Važno je da razumete jednu stvar.

Ne morate biti neprijatni da biste postavili granicu.

Ne morate da se svađate.

Ne morate da dokazujete ko je glavni.

I ne morate da odbijete potencijalnog kupca samo zato što je tražio ponudu.

Možete jednostavno reći:

„Rado ću Vam pripremiti ponudu. Ali pre toga, da li mogu da Vam postavim nekoliko pitanja kako bismo bili sigurni da ono što ponudimo zaista odgovara Vašim potrebama?“

A zatim možete pokušati da razjasnite:

Šta je navelo kupca da razmatra kupovinu?

Koji problem želi da reši?

Koliko mu je taj problem važan?

Kako će doneti odluku?

I šta očekuje nakon što dobije ponudu?

Možda ćete saznati da postoji odlična mogućnost za saradnju.

A možda ćete otkriti da kupac samo prikuplja informacije.

U oba slučaja dobili ste nešto vredno.

Jasniju sliku o tome da li treba nastaviti prodajni proces.

Zašto je samopouzdanje važnije od potrebe da se dopadnemo?

Profesionalac prodaje ne može svakome da se dopadne.

Neko neće želeti da razgovara.

Neko neće biti zainteresovan.

Neko će smatrati da je vaše rešenje preskupo.

A neko će jednostavno izabrati konkurenciju.

To je sastavni deo prodaje.

Ali ono što ne bi trebalo da se dogodi jeste da zbog svakog odbijanja počnete da sumnjate u sopstvenu vrednost.

Ako vaša sigurnost zavisi isključivo od tuđeg odobravanja, svaki negativan odgovor može postati lični problem.

Tada možda počinjete da izbegavate razgovore u kojima postoji mogućnost odbijanja.

Ne postavljate teška pitanja.

Ne razgovarate otvoreno o novcu.

I ne želite da proverite postoji li stvaran razlog za saradnju.

Zašto?

Zato što se plašite kako će druga osoba reagovati.

Ali samopouzdanje ne znači da će nas svi prihvatiti. Ono podrazumeva i sposobnost da prihvatimo da nas neko neće odobravati, a da zbog toga ne izgubimo poštovanje prema sebi.

Najvažnije je da naučite da birate

Postoji još jedan aspekt ovog problema.

Ako stalno čekate da vas neko drugi odobri, možda ćete imati osećaj da nemate pravo da birate.

Kupac bira prodavca.

Direktor bira zaposlenog.

Drugi ljudi odlučuju da li ste dovoljno dobri.

A vi čekate njihov sud.

Ali šta ako i vi imate pravo na izbor?

Da izaberete sa kim želite da sarađujete.

Da odlučite u koje poslovne prilike ćete ulagati vreme.

Da postavite profesionalne granice.

I da kažete „ne“ kada procenite da nešto nema smisla.

To ne znači da treba da budete arogantni.

Niti da odbacujete druge ljude.

To znači da treba da razvijete sposobnost da samostalno procenjujete situacije.

Nemojte samo čekati da drugi izaberu vas. Naučite i vi da birate.

Zrelost nas štiti od problema koje sami sebi stvaramo

Na kraju, želim da vas podsetim na jednu važnu stvar.

Mnoge neprijatne situacije u prodaji ne nastaju samo zbog ponašanja kupaca.

Ponekad ih stvaramo i sami.

Kada pristanemo na ono što nam ne odgovara.

Kada izbegnemo pitanje koje je trebalo da postavimo.

Kada pošaljemo ponudu bez kvalifikacije.

Kada očekujemo da će nas kupac nagraditi zato što smo bili poslušni.

A zatim se ljutimo kada se to ne dogodi.

Razmislite o tome.

Koliko puta ste bili povređeni ili razočarani zato što ste očekivali tuđe odobravanje, umesto da donesete sopstvenu odluku?

Možda je vreme da promenite svoj pristup.

Da počnete više da verujete sopstvenoj proceni.

Da naučite da postavljate važna pitanja.

Da prihvatite mogućnost odbijanja.

I da prestanete da pokušavate da budete prihvaćeni po svaku cenu.

Jer prava zrelost nije u tome da se svi slažu sa nama.

Niti u tome da uvek dobijemo ono što želimo.

Zrelost je i u sposobnosti da donosimo odgovorne odluke, čak i kada ne možemo da računamo na tuđe odobravanje.

I zato vas za kraj pitam:

Da li tokom prodajnog razgovora pokušavate da donesete najbolju poslovnu odluku ili samo želite da se dopadnete kupcu?

Možda je upravo odgovor na to pitanje ključ za razumevanje vašeg najdubljeg konflikta.


Dragan Vojvodić
Sandler Srbija

Ozbiljan trening za ozbiljne ljude!